GORAN ŠKOFIĆ

Tehnika: Inkjet tisak on the becklight foil in the lightbox
Veličina: 3 x 40x40 cm / 100x66 cm
2009

Neonsko nebo serija je fotografija koja prikazuje noćne vizure gradova Rijeke, Splita, Trsta i Zagreba. Fotografije su realizirane kao light boxevi, predmeti s vlastitim izvorom svjetlosti. U njima se prikazana električna gradska rasvjeta stapa s pulsirajućim sjajem zvjezdanog neba u jedinstven, nedefiniran, gotovo apstraktan kozmički prizor, dok nakupine svjetla podsjećaju na galaksije.

Fotodokumentacija
Postav izložbe "Photodistorzija" u Maloj galeriji u Poreču, Hrvatska
Koordinirala Petra Počanić

Neon Sky / set-up in Rigo gallery from Goran Skofic on Vimeo.

Tekst iz kataloga

Cityscapes, by night

Medijski apetit za konzumiranje arhitektonskih slika je enorman, a percepcija arhitekture postaje kao i svaki drugi objekt, dio simulirane realnosti.
Iskustvo grada posredovano je medijima, od paradigmi telekomunikacijskih mreža i tehnologija interneta kao analogija urbanih struktura, do različitih umjetničkih i neumjetničkih medija koji ne samo što posreduju prostor grada, nego ga oblikuju i grad pretvaraju u sliku. Fotografija, film, TV i drugi vizualni mediji posreduju urbani (gradski) prostor i pridaju mu slojeve značenja, a različiti mediji istražuju različite načine na koje urbani pejsaži transformiraju umjetničku produkciju. Video i fotografija najučestaliji su oblici umjetničkog istraživanja urbane strukture, zapisa o gradu i ljudima. Pretvarajući grad u sliku radovi umjetnika tu sliku raščlanjuju i dekonstruiraju, dekonstruirajući tako i uobičajene modele reprezentacije. Novi vizualni dojmovi, nove tehnologije i mogućnosti (re)produkcije i postprodukcije slike, postavili su pred umjetnike izazov uobličavanja formalnog izraza kaleidoskopske svijesti, dok pokušavaju riješiti enigmu - kako jednom slikom prikazati preklapajući diskontinuitet velegradskog pogleda.

Već je u dva prethodna rada – videu Pilot 0.1 (2002.) i seriji fotografija Unutar grada (2007.) Goran Škofić nagovijestio svoj operativni sustav i umjetničke strategije koje afirmiraju određen interes za artikulaciju tema egzistencijalizma i urbaniteta, interes koji autor nastavlja i u novoj seriji fotografija, light boxevima naslovljenim Neonsko nebo (2009.). U mozaičkoj strukturi tih ranijih radova - videu Pilot .01 (2002.), kao i seriji kolažnih fotografija Unutar grada (2007.), pronalazimo fragmente svijeta, koji prikazuju kako se fenomeni suvremenosti - medija, umjetnosti, tehnologije presijecaju s društvenim fenomenima. U montažnim skokovima (jump cuts), Pilota .01 njegovim brzim montažnim izmjenama (fast cutting) i split screenu, s disonantnim industrijskim zvucima i teškom isprekidanom ritmu, u montaži “karnevalske strukture”, kako je primijetila Roxana Marcoci, u katalogu izložbe Here Tomorrow, presijecaju se fragmentirani prizori maski sa slikama građevinskih urbanih struktura od betona i čelika. I u kasnijoj seriji digitalno generiranih kolažnih fotografija naglašeni su fragmentarnost i dekompozicija, a u zatvorenoj cikličkoj, odnosno centrifugalnoj kompoziciji radova elementi arhitekture – zgrade, krovovi, dimljaci, te antene i stabla, stješnjuju i zatvaraju procijep neba koje se nalazi u središtu ... gradski pejsaž sa svim svojim arhitekturama, informacijama i događajima steže svoje stanovnike, a susret s gradom ( iz žablje perspektive) koji uvlači sve u sebe ... može i te kako biti bezizlazan… , tvrdi autor.

U umjetnosti - književnosti, filmu, fotografiji, slikarstvu, i stvarnom životu, svjetla velegrada oduvijek su jednako očaravala kako umjetnike tako i «obične» ljude, promatrače sa ili bez predumišljaja. Neonsko nebo serija je fotografija koja prikazuje noćne vizure gradova Rijeke, Splita, Trsta i Zagreba, a motive noćnog neba i noćnih prizora pronalazimo kod brojnih umjetnika od Van Gogha, zatim hrvatskog slikara Nenada Voriha, pa sve do najnovijih produkcija, poput čarobne imerzivne dvokanalne projekcije Orbite Rosse, talijanske umjetnice Grazie Toderi na ovogodišnjem bijenalu u Veneciji, koja je po svojim formalnim karakteristikama, načinu medijske realizacije i aurom kojom zrači najbliža Škofićevom radu. Gradove Rijeku, Trst i Split povezuje slojevit zajednički kulturološki, zemljopisni i povijesni kontekst. To su gradovi na morskoj obali, slične urbane tipologije, razvoja, povijesti i kulture. Međutim, možda u Škofićevom Neonskom nebu nije presudno ili toliko bitno koji su to prikazani gradovi i kako se oni nazivaju, već ono što je u stvari predstavljeno i na koji način. A to su iluminirana geometrija grada i treperavi kaleidoskop boje i svjetla. Neonsko nebo predstavlja noćni prizor, prikazuje pogled na grad, kroz mrak noći, izdaleka i iz zraka, s podignute točke gledišta, za razliku od fotografija iz serije Unutar grada, koje su redom snimane iz niskog očišta , tzv. žablje perspektive. Promjena perspektive, odnosno pozicije promatrača ovdje govori i o promjeni simboličke moći onoga koji promatra. Fotografije su realizirane kao light boxevi, predmeti s vlastitim izvorom svjetlosti. U njima se prikazana električna gradska rasvjeta stapa s pulsirajućim sjajem zvjezdanog neba u jedinstven, nedefiniran, gotovo apstraktan kozmički prizor, dok nakupine svjetla podsjećaju na galaksije. Poput kakvog imaginarnog grada iz Nevidljivih gradova Itala Calvina. Noćni gradski prizori uistinu su očaravajući i djeluju gotovo magijski. Izbrisane su granice između zemaljskog i nebeskog. Sva svjetla sjaje raznobojnim blještavilom. Kao što se tvrdi da suvremeni grad više nema granica koje omeđuju koherentnu i homogenu cjelinu, već nastanjujemo frakturni prostor u kojemu su obličja deintegrirana.

Prizori Neonskog neba nastali su u vremenu paradoksalne logike slike gdje postprodukcija i simulacija dominiraju nad realitetom, a novonastale „delirijske mutacije“ urbane matrice uz digitalnu manipulaciju – oblika, kontraste boja i svjetlosti, umnožene su poput faseta kaleidoskopske slike. S druge strane, te noćne vizure, podsjećaju nas i na zazorni “night vision” perspektive iz zraka, koji kao da je nastao strojem za gledanje podrijetlom iz vojne tehnologije. Fotografiju u light boxu možemo promatrati kao ekransku slika. Ona posjeduje svjetlost koja dolazi “iznutra”, a poznato je da iskustvo električnog svjetla tvori temelj vizualnosti suvremenog doba. Light box je dominantna forma prezentacije Neonskog neba Gorana Škofića. Te svjetlosne kutije – objekti posjeduju volumen i poput minimalističkih objekata ulaze u prostor, dok kao backlights, osvijetljenji straga, vlastitim izvorom svjetlosti, postaju ekrani, i podsjećaju na zamrznute slike i zaustavljene projekcije. Ove transparentne osvijetljene fotografije doista stvaraju novo i drugačije iskustvo i doživljaj gledanja. Jer svjetlost privlači pogled. Prizori neonskog neba, poput ekrana televizora, fizički osvjetljavaju prostor, kojim ideološki dominiraju.

Branka Benčić